camillica

Već dugo nisam ništa napisala, nemam neki razlog, zapravo nije mi se dalo. Nemam neku temu. Ako Mladen ovo pročita dva puta sam nešto napisala na njegovom blogu ali mi se izbrisalo.

Evo i mene malo u turizmu. Bila sam tjedan dana u Egiptu. Puno smo toga vidjeli a imam i fotke ali ne znam kak se to prebaci na blog.To je sasvim drugi svijet. Još mi se dojmovi nisu slegli. Tamo uopće ne pada kiša tako da vodu dobivaju iz Crvenog mora (desalinizacijom), ili iz Nila. Imaju odlične ceste, one koje povezuju gradove. Mi smo prošli onu koja povezuje Hurgadu i Luxor i ceste u Kairu. Nilom plovi oko 300 turističkih brodova. U Hurgadi ima dosta stranog kapitala naročito ruskog ali vlasnik zemljišta na kojem se gradi je samo egipčanin. Kuće su im nedovršene jer kad dovrše kuću onda na nju plaćaju porez, pa zato nemaju fasade a sa za sada iz zadnje etaže vire stupovi i armatura. U Hurgadi su me oplindrali za marame jer se nisam pogađala, ali tko mi je kriv, kasnije sam već znala kak to ide, moraš se cjenkati. Kad ti veli cijenu ti veliš pola od toga pa se onda nađete. Ako pogledaš neku stvar vide da si zainteresiran a ako je pipneš onda trći za tobom i snižava cijenu dok to ne kupiš. Zato ako ne misliš ništa kupiti ne gledaj niti robu niti prodavača.

Danas sam išla na groblje odnijeti cvijeće. Otišli smo u staru kuću koja je puna vlage jer u njoj nitko ne živi.
Bilo mi je žao kad sam vidla da su po namještaju nekakve bijele fleke od vlage. Otvorila sam ormar i u njemu pronašla jednu kartonsku kutiju. Kutija je pripadala mojoj strini Pavici. U njoj je bilo sasušenog cvijeća, sada nažalost pomalo pljesnivog par čestitki koje je ona poslala mom stricu za imendan, jedan list papira sa nacrtanom ružom i ljubavnom pjesmom u kojoj piše kako ga voli ali najbolje od svega bilo je pismo.
U tom pismu opisuje kako joj je bilo teško jer ga nije mogla otpratiti na kolodvor, kako on zbog nje pati i da bi možda bilo bolje da si on nađe neku koja bi bila više po volji njegovima? O tome pojma nisam imala.
I još piše kako ju je razveselilo njegovo pismo u kojem je bio klinčić koji je zamirišao po cijeloj sobi. To je pisala 1933 godine, a taj klinčić je čuvala do svoje smrti, a umrla je 1989 godine. I sad sam ga ja pronašla nakon tolikih godina.

Konačno da sam i ja tamo bila. U subotu sam bila na izletu na području nacionalnog parka sjeverni velebit. Išli smo po Premužićevoj stazi do Roosijeve kolibe i natrag, skoro 4 i pol sati. Imali smo loše vrijeme, kiša je padala ali smo zapravo dobro prošli jer nismo pokisli skroz. Malo je glupo hodat po planini sa kišobranom, ali kak je spomenula jedna ženska iz naše grupe, dobro da se dotični kišobran nije pretvorio u padobran jer u protivnom ne bi ovo čitali. Na mjestima je ta staza dosta opasna pa ako te je strah visine ne smiješ gledati dolje, drži se stijene i gledaj kuda ćeš stati. Priroda je prekrasna. Na kraju nas je pokupila renđerica sa đipom tak da smo došli u velikom stilu do planinarskog doma na Zavižanu, jer smo već bile umorne.

Ajde recite iskreno da li ih se i kada uopče sjetite. Nisu na naslovnim stranama novina niti magazina, ne izazivaju skandale, ne pljačkaju banke, ne obečavaju brda i doline, ne voze se u jahtama, niti u skupim autima, nisu kupili poduzeća ni tvornice u pretvorbi.Kome su uopće interesantni njihovi obični životi malog čovjeka. Svi bi se trebali posramiti i učiniti nešto da ti ljudi žive bolje a ne da se o njima piše samo kad se dogodi ovakva tragedija.

Imala sam četri dana godišnjeg još od prošle godine. Nisam nikud išla ostala sam doma. Bila sam jučer sa frendicama na Jarunu. Bilo je dobro, društvo isto tak a evo kaj sam ja zabrljala na povratku. Moja najbolja prijateljica nas je razvažala.
Ostale smo nas tri u autu i ja sam iz nekog samo meni znanog glupog poriva premjestila njezin pulover koji je stajao kod mjenjača na zadnji zic da se ne zmaže. Kad smo stali u Petrovoj da iskrcamo frendicu modnu stilisticu ja sam se prebacila na prednje sjedalo i usput pokupila pulover. Ispao je na cesti, ali to smo skužili tek kad smo već došle doma. U međuvremenu su istom cestom prošli jedni naši prijatelji i vidli dotični pulover. Prepoznali su čiji je ali se nisu zaustavili. Javili su to vlasnici koja je nakon toga brzo odjurila tam i pronašla ga je. A zašto ja to sve pišem? Jer sam se osjećala grozno. A znate kad imate neku stvar koju posebno volite, a to je baš takav slučaj.

Već dugo nisam ništa napisala. Nema kod mene ništa novog, zapravo me uhvatila neka proljetna depresija.Imala sam jednu prijateljicu do koje mi je bilo stalo a sad jedva da znam išta onjoj. Pošalje mi koji vic preko e-maila i to je to. Privikavam se da mog tate više nema među nama, ali mi se još uvijek vrte neki naši nesporazumi. Ima puno ljudi koji su mi pomogli kad mi je bilo teško pa ću pokušat da se nađem sa njima bar sa svakim posebno. Svima želim Sretan Uskrs!

Evo, ako me sada gledaš odozgora oprosti mi za neke stvari koje su se među nama dogodile. Svi mi govore sve si mu pružila nemaš si šta predbacivati, a ja opet znam da je došlo neko vrijeme kad se nismo baš razumjeli. Ja sam ti neke stvari prešutila, jer sam mislila da je tako bolje da se ne uzrujavaš, ali nije ispalo dobro jer nas je baš to udaljilo, a mislim da je Isus rekao istina će vas osloboditi,ima nešto u tim riječima.
Pred par godina kad mi je bilo već teško brinutu se o mom starom pročitala sam na jednom blogu tako lijepe riječi kad mu je umro tata da sam bila posramljena i momentalno sam se prizemljila i više mi ništa nije bilo teško.

Slušam kako ispod prozora navijači pjevaju neku pjesmu o hrvatskoj . Mislim si kak su to sve mladi ljudi, iskreno, makar kroz nogomet, pokazuju šta osjećaju prema svojoj zemlji, koliko je vole. Uf, ovo je bila komplicirana rečenica.
I tak si mislim da ti mladi ljudi zaslužuju da im se ta zemlja ostavi u puno boljem stanju nego što je sada. Jer mi nismo tu da posjedujemo ovo ili ono nego samo netko prolazan i trebali bi sve ovo što nas okružuje ostaviti onima iza nas.
A ne mogu da ne pomislim kak su se baš u tom prošlom ratu neki nakrali a drugi su izgubili ruke i noge i da ne nabrajam šta sve ili ih više niti nema. Vjerujem u te buduće generacije ali mislim ako mi sami ništa ne pokušamo promijeniti na bolje ode sve u onu stvar. Biti ćemo jedna od onih zanzi banzi banana država ili još gore sa bogatima i siromašnima kao što su Brazil ili te druge države u južnoj Americi.Zapravo nikako da sama sebi priznam da mi to već jesmo.
Zato ovce za šišanje probudite se ali sve fino, kulturno, tražite promjene loših zakona, loših programa u školi, loše organizacije u zdravstvu, loše brige za stare i nemoćne. Nemojte samo kritizirati, dajte svoje prijedloge šta treba poboljšati, kada i gdje i kako ali na prave adrese po mogućnosti. Zaboravila sam najvažniju stvar tko će sve to zaraditi i kako?

Teški dani prijatelju moj kak ono pjeva Jasmin Stavros. Jučer sam se skoro otrovala. Stavila sam ulje na šparhet da si napravim pomesfrites, ali sam zaboravila i ulje se zapalilo. Sjetila sam se da smo na tečaju za zaštitu od požara učili da treba na rajnglu stavit poklopac, da se onemogući dovod kisika. Međutim plamen je nestao ali se u rangli nakupio neki otrovni plin koji sam ja na kratko udahnula, možda par sekundi. Popila sam litru mlijeka, ugljen koji apsorbira plinove i sad se liječim ali mi je malo frka. A uzrok svemu je to što mi je tata u bolnici, a sa sestrom baš nemam najbolju komunikaciju. Idem sutra kod njega u bolnicu, pa ću usput pitati za sebe, jer on je baš u bolnici za plućne bolesti. Primam sve savjete kaj se radi u ovakvom slučaju.